Posljednja VN Australije na stazi Adelaide 1995. godine je trebala biti oproštajna jer se događaj od iduće sezone selio u melburnški Albert Park. Slavlje je na kraju narušeno stravičnim udesom Mike Hakkinena u kvalifikacijama nakon čega se borio za život.

Hakkinen se u svom McLaren Mercedesu približavao brzom zavoju Brewery Bend, ali je putem pokupio otpali komad s nečijeg bolida koji mu je razrezao gumu. Finac je prilikom skretanja izgubio kontrolu i katapultirao se preko rubnika u gumenu barijeru. Udarac glavom o volan je bio zastrašujuć i zamalo fatalan.

27-godišnjak je zadobio frakturu lubanje i bespomično ostao ležati u kokpitu s obilnim krvarenjem. Scena je izgledala kao i nemilog dana u Imoli, samo godinu ranije.

“Sjećam se da sam sjedio u bolidu i pokušavao pomaknuti ruke, ali nisam mogao”, prisjeća se Hakkinen.

“Pokušavao sam i pokušavao, ali nisam mogao pa sam znao da mi je stanje loše. Sjećam se boli i činjenice da se nisam mogao pomaknuti, ali i toga da moram ostati miran i prepustiti medicinskoj ekipi da obavi svoj posao”.

Srećom je medicinska podrška bila odmah u kobnom zavoju, a bolnica na manje od kilometar. Hakkinen je u međuvremenu teško disao i obilno krvario. Doktori su odmah na poprištu nesreće izveli treheotomiju (rez ispod grla i stavljanje cjevčice za zrak) i nesumnjivo spasili život budućeg šampiona.

Idućeg je dana Mika započeo spori, ali uspješni postupak oporavka. Bio je pozitivno nastrojen u vezi stanja. Mogao je micati udovima i razumio je što mu se govori. McLarenov šef Ron Dennis je taj oporavak opisao čudom u Adelaidu.

“Ležao sam u sobi s pustim cijevima oko sebe pa sam skužio da sam u bolnici. Prva osoba koju sam vidio je Lisa Dennis, Ronova žena. Na trenutak sam pomislio da je anđeo, a onda ugledao Rona pokraj nje i pomislio ‘Ok, ipak još nisam u raju'”.

“Nadao sam se da nesreća nije bila prouzrokovana mojom greškom, to je automatski što vozači pomisle. Ron mi je onda kazao što se dogodilo i da je krivac bilo puknuće gume”.

“A onda je započeo pakao. Doktori su napravili sjajan posao i znao sam da mi je život spašen na licu mjesta. Prošao sam brojne testove i operacije. Lude testove, zabijalo mi se igle po licu, testiralo svaki živac, probušilo mi se rupu u glavi da opadne pritisak i slične stvari… Bilo je zaista gadno”, prisjeća se.

“Nesreća mi je oštetila neke facijalne živce pa nisam mogao pomicati kapke. Trebalo mi je trakom zatvarati oči da mogu zaspati. Nisam mogao piti jer me usta nisu slušala, voda bi mi curila iz usta. ‘Ovo ne izgleda dobro’ bih pomislio kad bih gledao u zrcalo i upitao se hoću li ikada imati normalan život?”.

Hakkinen je proveo tri tjedna na rehabilitaciji u Adelaidu, a vratio se u trkaće sjedište nakon samo četiri mjeseca. Ostao je u kontaktu s doktorima koji su mu spasili život i omogućili da uđe u povijesne knjige Formule 1 osvajanjem naslova 1998. i 1999. godine.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.