Formula 1 i generalno autosport nisu bili popularni devedesetih godina u Španjolskoj. U našoj se zemlji vole nogomet i utrke motora. Nisam znao ništa o jakim prvenstvima, nisam znao tko je Michael Schumacher… samo sam se utrkivao.
U 2000. godini sam prvi put vozio Formulu 3. Utrkivao sam se na legendarnim svjetskim stazama poput Spa i Monaka, a oči su mi bile uprte u povijest motorsporta.
Dotad sam mislio da su go-kart staze u Španjolskoj bile sve, ali u Monaku sam vidio jedan sasvim novi svijet. Između utrka bih vidio vozače o kojima se pričalo po paddocku, poput Schumachera i Prosta. Što sam više učio od njih, to sam bio motiviraniji i spreman doći na njihovu razinu.
Nakon samo godinu dana, prvi put sam vozio bolid Formule 1. U Minardiju sam proveo jednu sezonu nakon čega sam prešao u Renault kao rezervni vozač Jensonu Buttonu i Jarnu Trulliju. Iduće sam sezone postao dio prve postave i ostvario prvu pole poziciju i podij u Maleziji, a pobjedu u Mađarskoj.
Sjećam se svih pobjeda i prvenstava, ali prva pobjeda je nešto specijalno. To su trenuci kada upamtimo sve pa i detalje što si jeo i koji prilog odabrao.
U travnju 2005. godine sam imao sličnu utrku. Bila je to VN San Marina. Kvalificirao sam se na drugo mjesto, iza Kimija Raikkonena. Ujutro prije utrke se dogodio problem s autom, jedan od V10 cilindara nije radio. Praktički smo imali V9, što nije idealna situacija. Razmišljali smo o promjeni motora, ali to bi nas koštalo starta s kraja poretka. Odlučili smo ostati na njemu, makar se pokvario.
U utrci je nakon samo devet krugova Kimi odustao zbog problema s pogonskom osovinom. Ja sam vodio idućih 50 krugova i auto se dobro ponašalo, usprkos manjkavoj isporuci snage. 12 krugova prije kraja utrke sam otišao u boks i na izlasku sam vidio crveni Ferrari u retrovizoru. Bio je to Michael Schumacher i jako je pritiskao.
Još mi je sjećanje “živo” što sam naučio u tom trenutku. Govorio sam si: “Poznajem stazu i poznajem auto, moram se prilagoditi i zadržati ga iza sebe po svaku cijenu”. Michael me napadao u svakom zavoju, pokušavajući me natjerati i na najmanju grešku. Bila je to izvanredna mentalna i fizička borba.
Nisam poklekao, izdržao sam pod pritiskom i pobijedio. To mi je i dan danas vjerojatno najdraža utrka koju sam vozio, ili jedna od (teško je imati samo jednu). Sjećam je se kristalno jer smo momčad i ja pobijedili šanse tog jutra i vlastitim sposobnostima osvojili utrku. Nikada nisam vozio takvu utrku, bila je nešto sasvim novo za mene.
Kraj drugog dijela priče Fernanda Alonsa
Nastavak priče:
http://www.poleposition.com.hr/2017/05/21/alonso-zasto-se-utrkujem-na-indy500-3/