Sve se više obožavatelja Formule 1 interesira ili već prati MotoGP utrke. Što to znači i je li to naznaka većih promjena u auto-moto sportu?

Znate da se nešto ozbiljno događa u trkaćem svijetu kada stručnjaci i dugogodišnji pratitelji Formule 1 šalju poruke koje bi F1 trebala naučiti lekcije iz MotoGP-a.

Interes za MotoGP-om na svjetskoj razini zadnjih godina raste, dok su najbolji dani Formule 1 iza nas, ako se nešto dramatično ne promjeni u skorom periodu.

Ako je vjerovati televizijskim podacima, F1 je izgubila trećinu pratitelja u proteklih deset godina te joj se auditorij sada kreće oko 400 milijuna ljudi. MotoGP drži kako imaju 300 milijuna pratitelja, ali za razliku od F1, bilježe ugodni trend rasta.

tribine
Poluprazne tribine i na dan utrke nisu rijetkost

Mnogi će se složiti kako je Formula 1 upala u probleme zbog štete koja je nastala revolucionarnom promjenom tehničkog pravilnika tj. prelaskom s atmosferskih V8 motora na turbo-hibridne V6 u 2014. godine, iako pravi uzroci sežu i još dalje.

MotoGP za razliku od F1, odolijeva esencijalnim promjenama pa je spektakl ostao kakav je na dva kotača oduvijek i bio. Gladijatorstvo u MotoGP-u još živi, dok su mu u F1 s najnovijim uvođenjem zaštitnog elementa Halo dani odbrojani. Navijači su ostali bez netaknutog trkaćeg DNA kakav je krasio F1 od početka sporta.

F1 bolidi su prema mišljenju većine pratitelja vrlo upravljivi i tokom utrke vozači većinu vremene provode pazeći na potrošnju guma, goriva ili pogonske jedinice, dok je napadačka vožnja u drugom planu. Takvi elementi su karakteristični za utrke izdržljivosti, ali ne i utrke najbržih bolida današnjice.

Ključ ponovnog oživljenja F1 je podizanje uzbuđenja natjecanja i iskustva koje ono predstavlja publici.

U MotoGP-u se vozači konstantno bore na samoj granici s motociklom bez ikakve zaštite, dok se u vozači F1 iz sigurnosti kokpita ne moraju ustručavati riskirati u pronalasku svake desetinke tokom brzog kruga ili pretjecanja suparnika.

Dio krivice za monotone (procesijske) utrke snosi i arhitekt svih modernih F1 staza – Hermann Tilke. Nijemcu tepaju kako je od većine svojih staza napravio odličan recept za poslati gledatelje na spavanje. Valja ga pohvaliti za odličnu konfiguraciju VN Turske i Malezije koje nažalost više nisu u F1 kalendaru.

Tilkedromovi su poznati po specifičnoj ‘špranci’ zavoja, dugim izletnim zonama te asfaltnim zonama koje su zamijenile pješčane. To omogućava vozačima da nekažnjeno prolaze u slučaju blagog ili većeg izlaska sa staze.

Upravo su ti izlasci sa staze ključni jer bi se nekoć izlijetanje sa staze adekvatno kažnjavalo, bilo onečišćenjem guma ili nanošenjem trave i pijeska na bitne dijelove bolida poput aerodinamičnih elemenata ili radijatora.  U crnom scenariju čak nije isključeno da vozač zaglavi ili oštetiti podnicu bolida.

Casey Stoner je o ovom ‘novom fenomenu’ kazao: “Vozačima dajete prostor za pritiskanje do samog ruba. Imaju puno više samopouzdanja i uopće se ne boje ako malo izlete jer imaju novu sigurnu zonu, a time ubijate strah”.

Strah je prema Stoneru ključni dio za navalu adrenalina u brzinskom sportu: “To je jedan od razloga zašto volimo ono što radimo. U srži utrkivanja je osjetiti tu navalu adrenalina i protoka krvi. Zbog toga i držimo stvari interesantnima kakve jesu”, zaključio je.

S tom se mišlju vraćamo na činjenicu kako se MotoGP vozači konstantno bore na samoj granici i stoje na oštrom rubu sigurnosti. Oni su moderni gladijatori u borbi sa strahom i suparnicima, a to je ono što privlači publiku željnu trkaće akcije i uzbuđenja.

MotoGP je osigurao kontinuitet sa setovima pravila koji im dolazi na naplatu, za razliku od F1 koja svako 4-5 sezona uvodi veće promjene. MotoGP je ostao stara škola utrkivanja, koje je uzbudljivo samo po sebi, bez dodatnih pravila koja nisu interesantna pratiteljima (zabrana dolijevanja goriva, kazne na startu zbog promjene mjenjača i sl.).

Formula 1 pod hitno mora ponuditi gledateljima rješenja za što uzbudljivije i spektakularnije utrkivanje! Bilo publike zahtjeva povratak bučnih V8 ili V10 motora, podizanje konkurentnosti ostatka grida za neizvjesnost, što manje procesijskih, a više pretjecajnih utrka te napuštanje staza čija konfiguracija ne pruža dovoljno zanimljivosti.